Što moram činiti da bih se spasio? — Biblijska studija KJV s Strongovim brojevima

(Moje osobne misli — otkupljenje i oproštenje grijeha su U NJEMU. Zato smo kršteni U Njega: krv koja nas pere, i oproštenje koje ona kupuje, nalaze se upravo u Onome u kojega smo kršteni.)

(Moje osobne misli — pročitajte to polako i znajte da je bilo za VAS. Lice koje je stvorilo zvijezde bilo je izobličeno do neprepoznatljivosti. Leđa koja podupiru sve stvari bila su rastvorena bičem. Ruke koje su iscijelile gubavca bile su probijene željezom. Njegove kosti su se isticale da se mogu prebrojati. Znoj je padao kao krv prije nego što je i jedan čavao bio zabijen. Nije bio nadvladan: On je svojevoljno dao svoja leđa; nije sakrio lice svoje. Svaki udarac bio je tvoj grijeh položen na Njega, svaka rana tvoje bezakonje, svaka kap tvoj dug. A kada je bilo dovršeno, krv i voda potekle su iz Njegova boka — krv da te umije, i voda da te pokopa u Njega. Zato kada ti se kaže da se pokaješ i krstiš se, ne traži se od tebe da učiniš nešto teško. Traži se od tebe da na koljenima primiš ono što Ga je stajalo svega toga.)

(Moje osobne misli — postavite ove dvije stvari jednu uz drugu i pustite da poduče. U pustinji, umirući ljudi nisu bili pozvani da zasluže lijek. Bilo im je rečeno da pogledaju, u vjeri, na ono što je Bog podigao na motku — i ostali su živi. Isus kaže da je ta motka bila slika Njegova vlastitog križa. Vjerovanje je taj pogled. Prije nego što se čovjek pokaje za bilo što, ili poslušna bilo čemu, mora najprije pogledati svim svojim srcem na Onoga koji je podignut, i pouzdati se u Njega. I primijeti Abrahama: on je vjerovao, i Bog mu je to uračunao u pravednost — prije zakona, prije bilo kakvog obreda. Vjera je ono gdje sve počinje. Ali pogledaj kako brzo vjera prelazi u poslušnost u sljedećim stihovima — iste noći, istoga sata.)

(Moje osobne misli — samo dva puta u cijeloj Bibliji ovo se točno pitanje postavlja naglas: ovdje u zatvoru u Filipima, i na Pedesetnicu u Djelima 2. Postavimo ta dva odgovora jedan pored drugoga. Mnoštvo na Pedesetnicu već je čulo i već je povjerovalo — zato su bili ražalošćeni u srcu — pa je Petar počeo od sljedećeg koraka: pokajte se i krstite se. Tamničar nije znao ništa, pa je Pavao počeo od prvog koraka: vjeruj — i tada mu je govorio riječ Gospodnju, i u isti čas te noći čovjek je bio kršten. Dva početka, jedan put. Vjerovanje nije suparnik krštenju, a krštenje nije suparnik vjerovanju; vjera je srce koje se pokorava, a isti čas je dovoljno brzo.)

(Moje osobne misli — ne mislite da je to mala riječ, izgovorena jednom i time završena. Pokajte se, i riječi slične njoj, čuju se kroz cijelu Bibliju sto dvanaest puta — četrdeset i šest puta u Starom zavjetu, i šezdeset i šest u Novom. Od proroka koji vapiju obratite se, obratite se, do Ivana koji viče pokajte se, do samoga Gospodina, do apostola, do uskrsloga Krista koji piše crkvama — jedan poziv se provlači od Postanka do Otkrivenja: OBRATI SE. Bog nikada nije prestao pozivati ljude na to. I nitko ne može prestati to činiti.)

(Moje osobne misli — nije voda ta koja spašava. To je odgovor dobre savjesti prema Bogu: krv primijenjena na savjest kroz poslušnost krštenja, te osoba uskrsnuta na novi život.)

(Moje osobne misli — evo iste istine oslikane davno. Naaman je bio velik čovjek, i gubavac, i rečeno mu je da učini malu stvar: da ode oprati se u Jordanu sedam puta, i bit će čist. Bio je gnjevan, i očekivao je neki veličanstven čin, i mislio je da su rijeke njegove vlastite zemlje bolje od voda Izraelovih — baš kao što se ljudi i danas spotiču o tako jednostavnu zapovijed. Ali nikada nije voda Jordana bila ta koja ga je iscijelila; nego poslušnost riječi Božjoj u vodi koju je Bog imenovao. Sišao je i zaronio sedam puta, i njegova se koža vratila kao koža MALOG DJETETA. Tako se čovjek nanovo rađa: ne nekim velikim vlastitim naporom, nego silaskom u poslušnosti, i izlaskom kao novo dijete, i čisto.)

(Moje osobne misli — držite ove dvije istine zajedno i nema sukoba između njih. Milost je dar; vjera ga prima; a krštenje nije djelo koje bilo što zaslužuje, ništa više nego što je Naaman zaslužio svoje ozdravljenje uranjajući u rijeku, ili što su umirući zaslužili svoje živote gledajući u mjedenu zmiju. Bog je pripremio sve; čovjek samo poslušno prima. Čovjek koji izlazi iz vode nema se čime hvaliti — bio je pokopan, a Bog ga je podigao. To je već rečeno gore o 1. Petrovoj 3:21, i istina je i ovdje: nije voda, i nisu djela naših vlastitih ruku. To je milost, primljena kroz poslušnost vjere. A sam sljedeći redak kaže čemu djela služe: ne kao temelj spasenja, nego kao njegov plod — mi smo Božje djelo, stvoreni iznova u Kristu Isusu da bismo hodili u dobrim djelima koja je On unaprijed pripremio za nas. Nitko tko posluša zapovijed nije zaslužio dar, i nitko tko to naziva zasluživanjem nije razumio zapovijed.)

(Moje osobne misli — primijetite ČIJI su grijesi bili oprani ovom poslušnošću. Savao iz Tarza progonio je put Kristov do smrti. Uhićivao je muškarce i žene i vukao ih u zatvor, hulitelj i progonitelj Božjeg naroda. Sam Gospodin susreo ga je na putu, srušio ga na zemlju i govorio mu s neba. I OPET, tri dana kasnije, Ananija je bio poslan da mu kaže: ustani, i krsti se, i operi svoje grijehe, prizivajući ime Gospodinovo. Ako svjetlost na putu za Damask nije oprala Savaove grijehe, nego je to učinila voda poslušnosti, tada nitko neka ne umišlja da su njegovi grijesi uklonjeni na neki lakši način od onoga koji je Bog dao najgorem od grešnika.)

(Moje osobne misli — Duh Sveti nije nagrada za nekolicinu odabranih. On je PEČAT Kralja na onima koji su Njegovi, i KAPARA — prvi dio nasljedstva unaprijed isplaćen — da pripadaš Njemu do dana otkupljenja. Zato pitanje ostaje jasno, i mora se postaviti: jesi li primio Duha Svetoga? Jer riječ jasno kaže: tko nema Duha Kristova, taj nije Njegov. Pismo bez pečata nije Kraljevo pismo. Čovjek bez Duha još nije Kristov. Traži Ga dok Ga ne zadobiješ.)

(Moje osobne misli — primijetite kako se često spominje riječ SVAKODNEVNO. Oni su ustrajali svakodnevno. Lomili su hljeb od kuće do kuće. Poticali su jedni druge svakodnevno. Ovo nije religija jednog sata u nedjelju i jednog sata sredinom tjedna — mjesto zagrijano dvaput, a ostatak života vlastit. Prva Crkva je to živjela svaki dan, zajedno, i Gospodin im je svakodnevno dodavao one koji su se spasavali. Vjera odgođena do slijedećeg okupljanja jest vjera koja se otvrdnjuje prijevarom grijeha. On ne traži posjetu. On traži život.)

(Moje osobne misli — primijetite što Gospodin čini s mlakima. Ne samo hladnima, nego i mlakima — onima koji imaju taman toliko vjere da im bude ugodno, a ne dovoljno da budu živi — takve će izbljuvati iz usta svojih. Ostati sjedinjen s Njim ne znači visjeti na nitici, topao u nedjelju a hladan cijeli tjedan. To znači gorjeti. Bolje vruć, kaže On, ili čak hladan, nego to sredinje stanje koje Mu se gadi. Ostani u Njemu, i pusti Ga da te održava u plamenu do kraja.)

(Moje osobne misli — dijete u Kristu može posegnuti za plamenom čak i nakon što je Otac rekao ne. To je posrtaj djeteta koje još uči, i Otac to zna. Odrastao sin ili kći trebali bi znati bolje. Ali evo milosti u tome: čak i kad griješimo, nismo odbačeni. Imamo Zagovornika — Isusa Krista pravednika — koji je uvijek živ i uvijek govori Ocu u našu korist. Zato ustajemo ponovno. Pravednik sedam puta pada i ponovno ustaje. Ispitujemo sebe, priznajemo što smo učinili, okrećemo se od toga i vraćamo se poslu našeg Oca, ostavljajući prošlost iza sebe — jer Bog je već uklonio naše grijehe koliko je istok daleko od zapada, i On ih se više ne sjeća. Ali ne pretvarajte ovu milost u izgovor. Ezekiel daje drugu stranu: pravednik koji se odvrati od svoje pravednosti i umre u svom grijehu neće biti spašen pravednošću koju je nekoć imao. Petar pokazuje istu sliku u Novom zavjetu, i citira staru poslovicu da to učini: pas koji se vraća svojoj bljuvotini, opranа svinja koja se vraća u blato — netko tko je pobjegao od prljavštine svijeta upoznavši Gospodina, a zatim se vratio u nju, na kraju gore nego na početku. A Isus kaže onima koji su činili zlo u Njegovo ime: "Nikad vas nisam poznavao." Sada držite obje oštrice ovoga mača, i ne otupite ni jednu. Gospodin kaže da nitko ne može istrgnuti Njegove ovce iz Njegove ruke — nijedan neprijatelj, nijedna sila, nijedan čovjek. Ta sigurnost je stvarna, i to je Njegov stisak koji drži, ne naš. Ali pogledajte kako On opisuje te ovce: one čuju Njegov glas, i slijede Ga. Riječ nikada ne prikazuje ovcu istrgnutu iz Njegove ruke; ona prikazuje opranu koja se okreće i vraća hodajući natrag u blato, po svojoj vlastitoj volji. Pismo drži oboje ovoga — ruku koja se ne može slomiti, i upozorenje da se ne okrenemo — i ne stapa ih u jednu jednostavnu formulu, pa ni mi to nećemo. Ne očajavajte kad padnete: Zagovornik je stvaran, i put kući je otvoren. Ne pretpostavljajte da se možete slobodno vratiti natrag: upozorenje je također stvarno. Padnite, ali ustanite. Ustanite, i izdržite do kraja.)

(Moje osobne misli — dobro to zapamtite: ako se ono što mi vjerujemo ne slaže s onim što su glasnici propovijedali, onda smo MI u krivu, a ne oni. Oni su Ga vidjeli, i čuli Ga, i bili su poslani od Njega. Tko sluša Boga, sluša njih. Staviti nekog učitelja iznad apostola znači slušati duha zablude.)

(Moje osobne misli — čak i u dane samih apostola, ljudi su se ušuljali i izopačili nauk. Koliko li tek u naše vrijeme, kada je toliko toga što se naučava novo, nema korijena u staroj riječi i ne rukuje se ispravno. Nešto nije istinito zato što mnogi ljudi u to vjeruju, niti zato što je staro u ustima ljudi. Istinito je jedino ako se slaže s onim što su glasnici predali.)

(Moje osobne misli — i ovo je upravo taj čas: ljudi koji neće podnijeti zdravo učenje, nego okupljaju sebi učitelje po mnoštvu — koliko god ih treba da im zagolica uši, i kažu im ono što žele čuti. Čovjek može sagraditi cijelu kuću učitelja, svaki se s njim slaže, i svaki je u krivu. Istina nikada nije bila dokazana većinom, nikada nije postala istinita brojem onih koji je vjeruju, i nikada se nije savijala da ugodi uhu. Odvrati se od istine, i bit ćeš okrenut — riječ to kaže — k basnama.)

(Moje osobne misli — nismo slobodni birati i odabirati između Božjih riječi, zadržavajući lake, a ostavljajući teške. Čovjek živi od SVAKE riječi. Dodati joj nešto, ili oduzeti od nje, znači biti proglašen lažljivcem pred Bogom koji ju je izgovorio.)

(Moje osobne misli — evo kamena na koji mnogi ljudi oslanjaju cijeli svoj argument: kažu da je pokajani razbojnik bio spašen, a nikada nije bio kršten; dakle, krštenje nije nužno. Odvagnimo to sada u svjetlu riječi i pogledajmo na čemu to zapravo počiva.)

(Moje osobne misli — sada odvaži razbojnika u ovom svjetlu. Riječ nijednom ne kaže da nije bio kršten. To je nešto što ljudi pretpostavljaju, a zatim na vlastitoj pretpostavci grade cijelo učenje. Ali poslušaj što riječ DOISTA kaže: Jeruzalem, i SVA Judeja, i sav kraj oko Jordana izlazili su i krstili se, ispovijedajući svoje grijehe. Obični ljudi i carinici su se krstili. Bludnice su vjerovale. Samo su farizeji i zakonoznanci odbili, i nisu bili kršteni. Razbojnik nije bio farizej — bio je jedan od naroda, zločinac, upravo onakav kakvi su se gomilali na Ivanovo krštenje pokajanja. I na križu je učinio upravo ono za što je krštenje bilo namijenjeno: ispovjedio je svoj grijeh — dobivamo ono što naša djela zaslužuju. Tome dodaj činjenicu da su Gospodinovi vlastiti učenici krstili još više ljudi nego Ivan, po cijeloj toj zemlji, tijekom više od tri godine. Dakle, istina je suprotna od izgovora: riječ nas ne vodi razbojniku koji nikada nije bio kršten, nego onome koji je gotovo sigurno BIO kršten zajedno s ostalima. Oni koji se oslanjaju na njega oslonili su se na čovjeka koji je već bio opran.)

(Moje osobne misli — i pretpostavimo najgore, da uopće nije bio kršten: čak i tada on nije pravilo za tebe. Umro je prije nego što je stupio na snagu novi savez. Oporuka nema snagu dok je onaj tko ju je sastavio još živ, a GOSPODIN tada još nije umro. Stoga je razbojnik bio primljen na način na koji su ljudi bili primani u stara vremena, prije nego što su ikada otvorena vrata ovoga novog saveza. A on je bio pribijen na križ, za ruke i noge, i nije mogao sići da bi se krstio. Bog od čovjeka zahtijeva poslušnost u onome što je u njegovoj moći učiniti. Ono što umirući čovjek NIJE mogao učiniti nije izgovor za živog čovjeka koji MOŽE. Ti nisi pribijen na križ; ti možeš biti poslušan.)

(Moje osobne misli — dakle, cijela isprika visi o pretpostavci koju riječ nikada ne izriče. Ona se protivi jasnom svjedočanstvu koje riječ doista daje. To je kuća sagrađena na pijesku, i njezin pad bit će velik. Ali zapovijed stoji na stijeni, i nije se pomaknula: pokajte se, i krstite se, svaki od vas.)

(Moje osobne misli — ipak i ovo čuj s poštovanjem, a ne s nemarnom pretpostavkom da već sve razumiješ. Mnogi su pretpostavljali, i pogriješili. A mi koji vam donosimo ove riječi ne tvrdimo da znamo sve. Mi smo još učenici, spremni biti ispravljeni riječju i onima koji su poslani. No ne usuđujemo se mijenjati ono što su glasnici jasno rekli. Zato sami ispitajte: ako smo pogriješili, neka nas riječ ispravi. Ali pazite da ne budete zavedeni slušajući glasove ljudi iznad glasa apostola Janjetova. Promatramo ovo pitanje s takvom pomnošću kao jedan primjer kako još uvijek možete vjerovati nešto čak i kad se čini da Biblija, na površini, snažno gura u suprotnom smjeru. Moramo pravilno raščlanjivati riječ: ne smijemo joj ništa dodati, i ne smijemo joj ništa oduzeti.)